„I od ovoliko naših lijepih momaka, ti dijete ode sa Špancem.“
„Ma neću, tetka, nigdje, idem samo na odmor u Španiju. Ne brini se, eto mene začas, pa ćemo opet malo u onu tvoju ozonsku banju u Jasik.“
„A gdje je Jasik?“, pita Selva, tetkina drugarica s posla.
„Znaš ti, Selvo, gdje je Jasik, dedo ti se gore rodio, samo ti voliš da zaboraviš sve što se dešavalo prije 1982. godine, kad ti je babo dobio posao u bolnici pa mu dodijelili stan na Višnjiku. Ja da sam rodom odozgo, ne samo da se ne bih stidila da to kažem, nego bih gledala da popravim staru kuću i nikad ne bih silazila u grad. Evo mi je ostalo još malo do penzije. Ih, ne bi me niko više u gradu nikad vidio. Onaj zrak čisti pluća, diže imunitet, one trave ubereš i direktno baciš u čajnik, živjela bih 150 godina ko kornjača.“
Selvi i ne bi baš pravo ovo bezbroj puta naglašavano dijeljenje na urbani i ruralni sarajevski stalež, ali toliko su se njih dvije zbližile dok su krpile posljednjim snagama hiljade sugrađana koje su im donosili u bolnicu pune četiri godine rata, da nema te stvari koja bi ih više zavadila.
Selvu je muž tukao redovno, a ona ujutro stavljala tonu šminke da se ne vidi, bilo je stid. Jednom je sva polomljena pokušala pobjeći od njega, baš u taj Jasik kod nane, a nana joj nije dala ni cipele da skine da uđe u kuću. Čim je čula o čemu se radi, samo ju je okrenula za stoosamdeset stepeni na vratima i upravila nazad u grad. Dok je šepala iz kapije prema autobuskoj stanici i jecala nasuho sebi u njedra, čula je nanu kako ronda „E, šta je ono sebi umislilo, da se to tako može udat' pa se predomislit'“. Vratila se jadna Selva kući, manja od makovog zrna i sve po starom tuhinjala dan za danom. Sve do jednog jutra kad je moja tetka uletila u toalet endokrinologije a tamo zatekla Selvu kako prije nego što obuče bijeli mantil jeftinim puderom iz DM-a prefarbava modricu ispod brade. Doktoru će ove stvari možda i promaći, a medicinskoj sestri, koja po svim stereotipima u Srednjoj medicinskoj školi na Bjelavama maturira sa dodatnim predmetom „mahalanje“ - neće.
„Selvo, ti imaš modricu kod os hyoideum, a ja imam sastanak u gradu, eto me poslije pauze, pokrivaj me kad šef dođe u vizitu.“
Bilo bi dobro da se ova rečenica mogla početi sa „legenda kaže“, ali eto zbog višestrukih svjedočenja ipak mora početi sa „komšije pričaju“ da se to jutro pred Selvinom kućom čulo škripanje kočnica, vidjela plavuša iz filma kako skida štikle da bi se što brže popela uz basamake, i kako ulazi u Selvinu kuću kao da zna da su vrata otključana. Isprva se čulo neko komešanje a onda je sve utihnulo. Izađe plavuša, nabi opet štikle, sjede u svog crnog „golfa“ peticu i ode. Nikad o ovome Selva i tetka nisu riječi progovorile, ali komšije pričaju kako se ubrzo nakon tog dana Selvin muž ošišao, okupao, i otišao tražiti posao. Kad ga je Tiho iz granapa naredne sedmice pitao što ga to nema da vrati flaše od pive, rekao je: „Nek ti ih neko drugi vrati, ja tu pogan više ni ne gledam“.
„A kakav ti je taj Španac curo? Kakve je naravi?“ okrene se Selva meni da tako novom temom ukine onaj urbano-ruralni verbalni rat između njih dvije.
„Ma dobar je Selvo ko hljeb, pazi me.“
„Ali dijete moje, ti znaš da je teško znati kakav je ko i da ti je iz iste mahale, a kamoli s druge strane svijeta.“
„Moja Selvo, sve ti je to isto. Insan je insan ako je insan, kontaš?“
„Pa kako misliš sve je to isto, oni sigurno imaju tamo druge adete, kako ćeš se ti uhodati u sve to? Nemaš čak ni nekog svog da te usmjeri.“
„Ma nemam se šta uhodavati. Kažem ti, Selvo, sve je to isto. Evo zna tetka, mi imamo tetku Nazu, tetku Nunu, tetku Nuru, amidžu Salema, on tamo ima isto to, samo se drugačije zovu. Tetka Nura, ona što vam je u ratu dolazila u bolnicu svako malo jer je nešto boljelo, je ista njegova tia Turita, isto stalno nešto kuka da je boli i visi po doktorima. A najzdravija od svih. Tio Mingos mu je isti moj dajdža, veseljak čovjek, voli život, društvo, baštu, teferić, ljude. Samo se tamo teferić kaže drugačije, ali jezik sam već naučila na fakultetu prije nego što sam ih upoznala.“
„E što ti je sudbina, da baš njegov jezik naučiš na fakultetu. A reci mi, dijete, kakvo je to špansko selo što ga ovdje stalno spominjemo?“
„Ma, bogami, Selvo, selo ko selo, sve isto ko kod nas. Kad dođeš, tia Turita digne nos ako si kod tia Carmen pojela kolač a kod nje nisi, tio Rojelio ti zamjeri ako si kod tio Mingosa probao njegovu domaću rakiju a kod njega nećeš, a ne dao Bog da žuriš a da se ne uvratiš kod svakog makar da se upitaš, sve da te u Madridu čeka onaj njihov kralj lično. Isto ko kod nas na Brajkovcu kad dođeš na Bajram. Radije će ti dati inzulin nego te pustiti da pojedeš baklavu kod jedne tetke a da nećeš kod druge. Pa oni ti, Selvo, čak vjeruju u propuh ko i mi.“
„E svašta. A što li to onda kod nas zovu špansko selo ako je sve isto? A ko će ga znat', i narod svašta izmišlja s tim poslovicama. Nego, hoće li ta kafa, Mino, boli me glava, ko da me je propuh uhvatio kad si rastvorila jutros one prozore na golfu?“