Lejla Hadžimešić je rođena u Sarajevu. Mnogo puta je iz njega odlazila, pokušavajući se ukorijeniti u Beogradu, britanskom Londonu i Oksfordu, španskom Leonu i A Coruñi, francuskom Parizu i Strasbourgu, ali se uvijek ponovo vraćala Sarajevu; možda upravo zato što je kao tinejdžerka preživjela opsadu grada, stvorivši s njim neku neraskidivu vezu.
Po profesiji je dosta toga, ako se u profesiju ubraja sve ono za šta postoji diploma: fizioterapeutkinja, profesorica francuskog jezika i književnosti, agentica za nekretnine, (uskoro) sudska tumačica za engleski, francuski i španski jezik i magistrica pravnih nauka.
U zvaničnim biografijama stoji da se više od dvije decenije bavi ljudskim pravima, pitanjima nasilja nad ženama i djecom, pravima osoba s invaliditetom, zabranom diskriminacije i tranzicijskom pravdom, sarađujući s brojnim domaćim i međunarodnim organizacijama, među kojima su Ujedinjene nacije, Amnesty International, OSCE i Vijeće Evrope. A zapravo se sve ove godine bavi istim onim stvarima zbog kojih je boli nepravda.
Pisati je počela mnogo kasnije, vjerovatno zato što neke priče prvo moraju dovoljno dugo šutjeti. Njene kratke priče, smještene između rata, porodične mitologije, apsurda i svakodnevnog humora, nastaju iz sjećanja na Sarajevo devedesetih, žena koje su je odgojile i ljudi koji su preživljavali historiju bez velikih riječi za to. Danas živi u Sarajevu sa svojim Javierom, dvjema kćerkama Hanom i Ninom, i mačkom Hazirom.