O knjizi Lejle Hadžimešić Ne talasaj
Čitajući zbirku kratkih priča Lejle Hadžimešić pod naslovom Ne talasaj (u kojoj su u tri poglavlja sabrane ukupno 23 priče), knjige, kako je to primjereno formulirano, namijenjene „svima koji nikada nisu pristali da odrastu“, ne mogu a da ne iskažem iznimno zadovoljstvo što mi je pružena prilika da tu knjigu pročitam i prije njezina objavljivanja.
Odlična stilistica i još bolja pripovjedačica, Lejla nas svojim pričama istodobno i rastužuje i nasmijava. Naime, u tim pričama (koje, uzete u cjelini, predstavljaju svojevrsnu njezinu autobiografiju – a svakako i memoare - dominiraju pripovijesti u kojima srećemo – bilo u središtu radnje, bilo u njezinoj pozadini – teme poput smrti, smrtonosnih bolesti, osakaćivanja, ratnog i poslijeratnog profiterstva) pripovjedačica iskazuje svoj blistav smisao za humor i sprdačinu, tako da pripovijedanje i o najtegobnijim zbivanjima rezultira dvojakim učinkom: rastužit ćemo se i nasmijati, pri čemu valja naglasiti da njezino korištenje dimenzijom komičnoga nipošto u sebi ne nosi elemente relativiziranja zla i zločina, nego možda još efektnije upućuje na njihovu pravu prirodu.
Od priča o tinejdžerskim danima, odrastanju u opkoljenom i granatiranom Sarajevu, pa do onih o poratnim danima (kako onim sarajevskim, tako i onim provedenima na Zapadu), stalno obilježenih i neizbrisivim sjećanjima na traume izazvane životom u opkoljenom i sistematski razaranom gradu, Lejla nas vodi kroz svoju rekonstrukciju vlastitog odrastanja i sazrijevanja, a pri tom nam nudi i uvid u socijalni i politički kontekst u kojemu se sve to zbivalo i zbiva. A sve to ona čini na impresivan način, služeći se svojim vrhunskim umijećem pripovijedanja. Konačan učinak ove male (ali višestruko impozantne) zbirke priča po svojem karakteru može biti upravo katarzičan. Malo je komu od recentnih autora/autorica to uspjelo na ovakav način.
Premda nisam ni književni kritičar niti teoretičar književnosti nego tek običan čitatelj, ljubitelj dobre literature, usudio bih se – i to bez ikakve rezerve – tvrditi da Lejla Hadžimešić spada u sam vrh bosanskohercegovačke književnosti te da ona ujedno spada među najkvalitetnije pisce i spisateljice na regionalnom planu. I još nešto! Vrsnoća ove knjige zaslužuje i adekvatnu međunarodnu recepciju! Uvjeren sam da će do nje doći i da će Lejlino ime u nekoj (nadam se – što skorijoj) budućnosti zablistati na europskoj književnoj sceni. Dakako, pod uvjetom da se ova knjiga prevede na značajne svjetske jezike. Dobro prevođenje ove vrste proze nije ništa jednostavno, ali je pronalaženje prevoditelja/ica koji su u stanju ponuditi zadovoljavajući prijevod po mom sudu vrlo važna zadaća, te u tom smislu predlažem da se na tom planu poduzmu odgovarajući koraci. I to što prije!