Književni portret jednog grada i jedne porodice
Kada čitateljka ili čitatelj uzme u ruke knjigu Ne talasaj, zbirku kratkih priča Lejle Hadžimešić, ne može je lako odložiti. Pročišćen stil, pretežno kratke i konkretne rečenice, česte promjene ritma i brojni zapleti koji u jednom koraku odvode priču u potpuno neočekivanom smjeru, drže čitatelja i čitateljku prikovane za knjigu kojoj se zasigurno smiješi dug i bogat život. Lejli Hadžimešić je uspjelo nešto što je jasan znak dobre književnosti: temu koja je, čini se, već bezbroj puta ispričana, obradila je iz novog ugla, udahnula joj svježinu, pronašla novu nišu pripovijedanja kako bi proširila polja razmišljanja i palete emocija.
Prva, glavna i polazna tema jeste opsada Sarajeva. Priče tinejdžerke pripovijeda kroz brojne anegdote, uvid u unutrašnji svijet naratorke i s humorom kakav može izraziti samo neko ko je preživio rat. Na taj način razbija stereotip o „jadnim“ stanovnicima koji samo čekaju da ih pokose granate. Lejla i njena raja ne čekaju. Oni rizikuju život da bi se kupali na Bentbaši. Tamo proživljavaju trenutke (ne)normalnosti sve dok ih, kao da je neko pritisnuo daljinski upravljač, zvuk granate ne vrati nazad u drugu (ne)normalnost. U podrumu stambene zgrade otkrivaju prostoriju koja bi u Parizu bila garsonjera, a u ratnom Sarajevu je prostor za druženje i muziku koju slušaju tako što pedalanjem bicikla preko diname proizvode struju. Zaljubljuju se, zabavljaju, idu na koncerte, glume u pozorišnoj predstavi. Ne dozvoljavaju da ih granate svedu samo na nivo nemoćnih žrtava.
U drugom dijelu knjige brzo se otkriva druga tema – rak, koji je, kako se čini, nastavak rata. Rat se doduše završava, ali posljedice ostaju. Rak, koji je naratorka preživjela, može biti metafora tih posljedica, ali i potpuno realan ishod četvorogodišnjeg života u oskudici i pod stalnom životnom prijetnjom. Slično kao što je posljedica rata i priča o lignjama. One na potpuno neočekivanom mjestu (u ribarnici u Strazburu) u naratorki bude traumu. Tako stoji usred ribarnice i plače jer ne zna da li da kupi pola kile ili tri kile lignji; ne zna da li da ih zamrzne kako bi porodica imala u slučaju oskudice, ili da se osloni na to da će i narednih dana, kao i svakog dana do sada u Strazburu, raditi ribarnica, kao i prodavnica, pošta, benzinska pumpa itd.
Za pisanje Lejle Hadžimešić karakteristično je da teške priče ne pripovijeda po principu „krvi i suza“, bez nepotrebnog moralisanja i s pogledom na ironiju života kakva ona i jeste – nekad iz ugla tinejdžerke koja odrasta u ratu, nekad iz ugla te iste osobe koja je u poslijeratnom periodu odrasla, treći put iz ugla njene majke, četvrti put bake i peti put kćerki. Tako se ocrtava jedna od najdragocjenijih slika ove knjige: portret ženskog dijela jedne porodice. Portret snažnih žena koje nisu pasivno čekale sudbinu, već su postavljale svoja pravila, igrale po njima i same sebi kreirale svoju nafaku. Naprimjer, tako što je Lejlina majka preko „štele“ tokom rata porodici organizovala vikend-paket u Holiday Innu, gdje je hrane, struje i vode bilo u izobilju, usput suptilno otkrivajući još jedan aspekt apsurda rata, te ograničenosti i licemjernosti međunarodne zajednice. Kasnije Lejla taj porodični duh prenosi na svoje dvije kćerke, otkrivajući dileme vaspitanja kada ne zna kako da jednoj od njih objasni šta je to „štela“, te se s njom raspravlja da li su svi ratovi slični, kao što su slične sve srećne porodice.
U posljednjem, trećem dijelu, Lejla Hadžimešić konačno gradi svoj književni svijet koji nije ograničen na Sarajevo, već se širi na prostore kojima se autorka kretala u posljednje tri decenije. Mnoge priče su univerzalne, dešavaju se od Sarajeva pa sve do Francuske, Španije, Velike Britanije, Slovenije. U njima usput dotiče i druge savremene teme, poput zdravstvenog sistema, urušenog tržišta nekretnina u zapadnoj Evropi, nasilja u porodici, suočavanja s različitošću, odnosno istovjetnošću kultura itd. Sve to kroz detalje, sitne priče običnih ljudi i introspekciju kroz koju nenametljivo iznosi analizu društvenih prilika.
Priče ponekad šokiraju, a za kraj ne mogu zaobići onu koja me je najviše ostavila otvorenih usta. U njoj najprije piše o inventuri u prodavnici, a zatim brzim obrtom pripovijedanje dovodi do toga da je inventura zapravo spisak ubijene djece koji je u okviru nekog projekta sastavila jedna organizacija. Pri tome čovjeka prožme jeza zbog koje mora barem na trenutak odložiti knjigu, razmisliti, udahnuti. Priča ne ukazuje samo na ludilo rata, već i na licemjerje i neosjetljivost ekonomije projektnog djelovanja.
Kako god bilo, prvenac Lejle Hadžimešić je vrhunsko književno djelo nakon kojeg će, uvjeren sam, uslijediti još mnogo briljantnog pisanja. Izgradila je književni portret opsjednutog Sarajeva, ženske loze jedne porodice i još čitav niz manjih portreta ljudi i prostora u koje nas je uvukla svojim duhovitim i autentičnim pisanjem, u kojem nema suvišnih riječi. Postoje samo čiste emocije.