Ljeto, 1995. godine.
Ja u Francuskoj.
Izašla iz Sarajeva plavim putem.
Znači — prošla sam aerodrom pod granatama, ali evo me sad uredno u Evropi, gdje je najveći rizik da ti zakasni voz.
Radimo predstavu o omladini u opsadi Sarajeva.
Francuzi glume nas. Mi glumimo sebe.
Putujemo po Francuskoj.
Gradovi, sale, aplauzi.
Mi pričamo o ratu.
Oni klimaju glavom i poslije nas vode na večeru.
To je bio koncept: trauma, aplauz, suze → supa, salata, biftek.
Stižemo u neko selo na granici sa Švicarskom.
Baš u stilu razglednice: sve uredno, kuće na mjestu, prozori čisti, trava pokošena, a psi garant imaju zdravstveno osiguranje.
Organizatori kažu da nema para za hotel, ali da nema problema jer će nas ugostiti naši ljudi - Bosanci.
Poredaju nas u red u formi razreda na ekskurziji - svako od nas dobije svog domaćina.
Ruke, osmijesi, “dobro došli”, pitanja “odakle si tačno”, “ima li kod vas sad struje”, sve to ide u paketu. Sve fino.
Odigramo predstavu.
Publika plače.
Mi se poklonimo.
Mediji dođu.
Ja dajem izjavu o opsadi.
Profesionalno.
Tačno znam gdje treba napraviti pauzu da zvuči ispravno.
Kad smo završili, ljudi su počeli da odlaze sa svojim domaćinima. Nose torbe, zahvaljuju se, ulaze u tuđe dnevne boravke koji imaju svjetlo, TV koji radi i kauč kroz koji nije prošao geler.
Ja stojim.
Čekam.
Moji domaćini ne dolaze.
Stojim još malo.
Organizatori se počnu ponašati kao da sam tehnički problem.
Gledaju u mene, pa u papire, pa opet u mene. Kao da će se, ako dovoljno puta pogledaju, pojaviti ispravno rješenje.
Kao da sam pogrešno isporučena.
Pomislim da se ovako sigurno osjeća onaj kofer na aerodromu, koji ostane da kruži na traci kad svi odu.
Na kraju mi priđe jedan organizator i kaže:
— Neće da te prime.
Ja:
— Zašto?
On:
— Kažu zoveš se Milka.
Tišina.
A mene su u ratu zvali Milka. Onako, neka interna zezancija, ništa politički.
Ali ovdje, ono što naši organizatori ne kontaju, Milka jest jednako Srpkinja. Ne ide u kuću.
I uzmu Damira iz moje ekipe.
Jer su zaključili da je Damir musliman.
A Damir dibidus Srbin.
Odjednom me savlada neka nelagoda slična grižnji savjesti. Skontam da mi je žao onog jadnog Francuza što gleda u papire i pokušava što prije riješiti problem, jer mu je davno završeno radno vrijeme. Na svom tada vrlo oskudnom francuskom mu kažem da je došlo do nesporazuma, da ćemo mi to sami riješiti, a neka on ide svojoj kući.
Kad sam ga izgubila iz vidokruga, okrenem se i krenem prema željezničkoj stanici. Sjetila sam se da tamo ima klupa s tapaciranim sjedištima.
Čim sam stigla, izvalila sam se na klupu i duboko udahnula. Kako bi se opustio, mozak traži logičko objašnjenje ovoga što se upravo dogodilo. I šta ću drugo, dam mu logiku:
Francuska. Mir. Toplina. Sigurnost.
U kući u toplom muslimanskom krevetu spava moj dragi de facto Srbin jer se zove kako treba; ja spavam na neudobnoj tapaciranoj klupi željezničke stanice jer me zovu kako ne treba.